GOLGOTA DINARSKE DIVIZIJE
Autor: Vojin Malešević, Nacionalni Povjerenik 1. Ličkog korpusa
Pri povlačenju četnika kroz srpsku golgotu ostaci četničke brigade Kistanja i Đevrsaka a po naređenju komandanta Dinarske četničke divizije Momčila Đujića, iz Kričaka upućeni su na istureni položaj u Lozovac kod Šibenika,kao predstraža, kako bi se spriječilo dalje partizansko napredovanje prema slobodnoj četničkoj teritoriji. U Lozovcu su zatekli odred Bogdana Ivića i tri brigade - skradinsku, kotarsku i smiljčićsku koje su se povukle iz Ravnijeh kotara i Skradina usljed jakih partizanskih napada. Sve četničke jedinice bile su smiještene u tvornicu aluminijuma gdje je bilo mjesta za sve. Kad su srbi iz sela Konjevrata saznali da 26 tenkovska partizanska divizija, koju su Englezi i Italijani naoružali najboljim tenkovima, kreće na Lozovac kako bi napali i uništili četničke snage u Lozovcu da ne bi četnici stradali poslali su dvije cure - Srpkinje, da obavjeste četnike o napadu i da se odmah povuku iz Lozovca,jer da sutra može biti kasno.Čim je to čuo komandant korpusa major Vasiljević i Bogdan Ivić odmah krenu za Kosovo da o tome izvjeste komandanta divizije Momčila Đujića. Đujić nije povjerovao jer je smatrao da se radi o komunističkoj propagandi te naredi da četnici ostanu i dalje kao predstraža u Lozovcu.Major se Vasiljević usprotivio Đujićevom naređenju i zbog toga dođe do prepirke između Đujića i Vasiljevića. Đujić odmah ukloni Vasiljevića sa komandnog položaja, a mjesto njega postavi kapetana Tonkovića, koji je potajno održavao vezu sa partizanima. Major Vasiljević se nađe uvrjeđen te napusti diviziju sa četiri četnika, Ardalić, Dimitrijević, Šarić i Cvijetaić krenu za Bosnu sa namjerom da odu kod Draže Mihailovića. Na putu ih uhvate ustaše te ih sve pokolju.
Bogdan Ivić bez svađe odluči da ne prizna Đujićevo naređenje te mu reče: "Moja je dužnost da sačuvam moje ljude sa kojima sam četiri godine u borbi protiv ustaša i partizana" nakon čega ode u Lozovac sa svojim četničkim odredom i povuče se odatle isti dan.Sutradan 30 oktobra 1944 u prvi suton 26. partizanska tenkovska divizija opkolila je četnike u tvornici aluminijuma u Lozovcu sa svih strana i stade tući tenkovima. Četnici sa puškama i mitraljezima niti su mogli da se brane niti su mogli da probiju tenkovski obruč i zato je Lozovac bio grobnica Drugog Dalmatinskog Četničkog korpusa. Tu je izginula srpska omladina Ravnih Kotara, Bukovice i Skradina. Pod okriljem noći spasio se samo jedan mali broj četnika. Zarobljene četnike su komunisti povješali po raznim dalmatinskim mjestima. Jedino komandantu korpusa aktivnom kapetanu Tonkoviću se ništa nije dogodilo budući da je kokardu zamjenio crvenom petokrakom.
To je prva i najveća tragedija Dinarske četničke divizije kao posljedica izdaje nevjernih saveznika i Đujićeve tvrdoglavosti po kojoj je trebalo ostati u Lozovcu do njegovog naređenja. Izdaja je teška i užasna nju narod srpski kletvom proklinje a i Bog izdajniku nikad dužan ne ostaje.
Poslije Lozovca parrtizani su napali Kosovo sa istom tenkovskom divizijom. Četnici su se sa Kosova povukli u brdovite krajeve u okolini Knina gdje su krvave borbe bile između partizana i četnika cijeloga novembra mjeseca 1944.
Pred suton sedmoga novembra komanda divizije izda naredbu da se svi četnici iste večeri koncentrišu u selu Golubiću odakle bi se krenulo u pravcu Bosne. Oko devet sati uveče stignem u Golubić sa igumanom Kalikom sa još deset četnika odsjednemo u kući jednoga seljaka, koji je bio za partizane. Oko tri ujutro duže se iguman Kalik probudi nas sve i predloži da odmah krenemo na željezničku stanicu gdje je bilo četničkih jedinica. Čim je Kalik bio gotov uze pušku i svoje stvari i napusti partizansku kuću, a mi ostali se brzo spremimo i krenemo za njim prema željezničkoj stanici.
Vrijeme je bilo dosta rđavo, crni su oblaci prekrili plavo nebo iz koga je padala sitna kiša a vjetar je jako duvao. Iako je noć bila oblačna mjesečina se probijala kroz oblake. Nismo odmakli od kuće više od trista metara kad se čuo prasak eksplozije. U kuću u kojoj smo zanoćili partizani su bacili nekoliko bombi i zapalili je, jer su mislili da se nalazimo u njoj. Sigurno nas je netko otkrio i prijavio partizanima i da smo ostali svi bismo od reda izginuli.Proviđenje Božje i pronicljivost igumana Kalika bilo nam je u pomoći. Lijepo kaže naš narod srpski nema smrti bez suđena dana.
U blizini te kuće bila je Vrlička četnička brigada koja je odmah stupila u borbu protiv partizana koji su učestvovali u napadu.Borba je trajala nekoliko sati kada su se partizani povukli usljed većih gubitaka. U zgradi željezničke stanice bilo je nekoliko engleskih i američkih oficira koje su četnici spasili nakon pada njihovih aviona. Pozvao sam te oficire da posmatraju borbu. Jedan engleski oficir govorio je dobro italijanski tako da sam mu rekao "Pazite tko vodi borbu i tko se bori jer će sutra radio stanice iz Londona javiti da su se partizani borili protiv četnika i nemaca kako bi što više kompromitovali četnike pred svijetskom javnosti" i stvarno radio stanica iz Londona tako je javila po želji komunista.
Autor teksta je Vojin Malešević Nacionalni Povjerenik 1. Ličkog korpusa, učitelj, član staba Dinarske četničke divizije. Vojin je preminuo u Clevelandu, SAD, 1984, sahranjen je pored crkve Sveti Sava.
*****
If you would like to get in touch with me, Aleksandra, please feel free to contact me at ravnagora@hotmail.com
*****